Челарево
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

BELO JARE - prica

Go down

BELO JARE - prica Empty BELO JARE - prica

Порука by Radeumetnik 15/4/2008, 1:28 pm

Živeo je na kraju našeg sela malo izdvojen sa svojom
kućom od ostalih kuca i ostalih ljudi, skoro u sumi vise potoka i
Sastavaka deda Nikola kapetan. Nekada davno je mozda je bio prvo
narednik pa u ratu dobio čin kapetana za svoje herojske podvige. Mozda
je postao i prvi nosilac Karadjordjeve zvezde sa macevima u nasem selu
koji se vratio ziv kuci a da nije bio invalid u ruku, nogu ili corav
bar na jedno oko. Medalju za posebno iskazanu hrabrost dobio od kralja
pred svojim pukom. Od zadobijenih rana od kursuma i bajoneta osecao
bolove u ledjima na svaku promenu vremena. Pricao mi samo da je da je
kao mlad služio u cuvenoj kraljevoj gardi sto je onda bila posebna
čast, a posle kada je se vratio iz rata ceo svoj vek kao po nekoj kazni
proveo pod zemljom. Bio je za sve u selu ziva legenda, jer ga niko nije
mogao oboriti u rvanju, skociti u dalj, svako ko je sa njim podelio
megdan je dugo pamtio udarce koji padaju u ritmu nekog gvozdenog cekica
koji protivnika u kratkom roku prosto samelje. Svako ko se zamerio i
okusao u borbi sa njim je iz porte iznesen u besvesnom stanju.Svako ko
se pouzdao u svoje misice, telesnu tezinu morao je da se suoci sa njim
i plati skupu cenu jer nije izvagao njega kao protivnika, kakvog
opasnog borca ima pred sobom. I godine su prolazile, a on je ziveo
zivot usamljenika, suvise povucen i zatvoren u svojem svetu od svih u
svojoj kuci od kamena i verandom na kojoj je nekada svojim rukama
uradio tri lepa i vitka luka od kamena. Sve sto je bilo od drveta na
kuci je otesao svojom sekirom koju u nasem kraju zovu bradva, kratka
sekira siroka i malo zakrivljena tu gde se nalazi drska, iskovana da
ima tezinu i zamah, posebno okaljena da prilikom tesanja zvoni reskim
zvukom kao kad se udara metal o metal.
Na kuci
je napravio hrastova vrata i na njima svojim dletom je urezao sare koje
predstavljaju one cvetove koje je u odredjenom danu u godini brao i
susio za spravljanje melema. Vilinsko cvece srcolikog lista i nekako
uskog i cudnovatog zvonastog cveta zarko crvene boje, sa prasnicima
koje su stalno oprasivale pcele. U polju je poznavao jestive biljke i
neke pecurke sa stabala koje je skidao i ostavljao za lecenje nekih
bolesti. Covek malo culnih sklonosti, odlicnog zapazanja, zivog uma,
pamtio je pesme o junacima i legende za koje se nije znalo dali ih je
on cuo ili ih je sam izmislio. Imao je nekoliko svojih njiva koje je
podelio svojim rodjacima da ih obradjuju jer prema tom poslu nije imao
sklonosti. Nakon povratka iz rata postao je na daleko
poznati
bunardzija. Pricao mi je da je rat jedno ljudsko zlo. Da je mnoge dobre
ljude rat odvojio od svojih porodica, koje su se zlopatile ako je
poginuo ili se vratio kao bogalj. Zamrzio je uniformu, oruzje i nije
vise zeleo da ima posla sa ljudima kao pre, izbegavao je ljudsko
drustvo. Kao da je bolji kontakt imao sa zivotinjama i prirodom nego sa
ljudima u koje je kao da je izgubio svaku veru. Pronalazio je vodu tamo
gde je nema, a voda ga je bas htela a on je nju zavoleo kao sto se
obozavaju i vole zene. Doživeo je svoju duboku starost nekako previse
zamisljen i usamljen, a donekle i zaboravljen od svih pa čak i od
rodjene dece koja su se nekako rasula po svetu. Poživeo je dovoljno da
ga ja upamtim a bio sam na granici kad dete pamti ili zaboravlja ljude
i prve dogadjaje. Moj deda je bio meni moja prva knjiga, iz nje sam
stalno crpeo prve price, lepe price iz njegove mladosti, a deda Nikola
kapetan je bio za mene jos više, moj vilenjak, neko ko da je izasao iz
bajki, došao mene da me obraduje i usreći uvek sa nekom novom bajkom.
Jednoga dana se pojavio u našem dvoristu i kao u nekoj igri kao da je
osecao citavim telom vodu duboko ispod zemlje kako struji, nepogresivo
i bez sumnje obelezio je tri mesta gde je odredio da ima vode. Mesto
gde ce se kopati novi bunar izabrao je ono gde će vodena žica biti
bogata, da se ne desi da u godine koje nisu vodom rodne taj bunar
presuši. Pre kopanja po svom starom bunardzijskom obicaju izgovorio je
neke cudne reci uz samo njemu poznat ritual, zaklao je petla pa je
napravio veliki krug gde poceti kopanje našeg budućeg bunara.


Prvih
nekolko ašova i prvi slojevi su bili kao da ce to biti neka sala
iskopati bunar. Medjutim on je dobro znao da ce prave muke tek posle
doci, kada se prodju oni meki slojevi zemlje i sljunka i dodje do
ljutog kamena koji se nije dao razbijati, do minama, koje je svojom
sigurnom rukom starog ratnika, postavljao u stene podno bunara. Kada ga
spusteu bunar on peva, cuje se njegov glas iz dubine bunara, dok ga ne
povuku na sajli vezanoj za komad debljeg bagrema koji je uvek jahao i
tako se spustao drzeci se za sajlu. Kada naredi vuci, onda se izvuce
sajla pa se veze velika metalna kanta, neko manje bure u koje se
ubacuje materijal koji on iskopava i ubacuje dole u bunaru. Danima je
trajalo to mukotrpno kopanje i vadjenje razbijenog kamena i zemlje. Sva
zemlja i sitan kamen je bio razbacivan po dvoristu i tako je dvoriste
lepo nivelisano. A nije ni bilo ravno, na nekim delovima je pre bilo u
blagom padu. Prolazio je metar po metar i svaki sloj mu se pokazivao,
pricao mi je o glini koja je skroz masna i kroz koju ne prolazi voda.
Zove se Uma. Pricao mi je o rdjavom vazduhu koji se stvara u bunaru i
koji zna da ugusi neopreznog kopaca. Njega osetim nekim svojim culom
iako nema ni boje ni mirisa. Uvek proveravam bunar kada je vec veoma
dubok sa spustenim i vezanim piletom, dok on sedi i ispusi retko koju
svojim rukama savijenu cigaretu, polako pusi i gleda negde u daljinu
gde ja nikad nisam mogao svojim ocima da dosegnem. Njegovo zidanje
ciglom je potrajalo do polovine samog bunara. zidao je sve u krug
ciglama koje je povezivao tako da ni malter nije bio potreban jer su
cigle dobro nalegale i uvek je stavljao ispod njih na odredjenoj
dubini, betonski prsten koji je sve te cigle drzao.. Negde na petnaest
metara kolko gledam, Da Nikola je rekao, javice se prva voda. Tako je i
bilo jer je dobro poznavao kretanje i podzemeni nivo vode u nasem
kraju. Javila se ta prva voda. Rekao je da ta voda nije nekog
kvaliteta. Površinska. Tu vodu je on ocekivao i nije je uzeo za neku
ozbiljnu zicu. Rekao je odmah. Ljudi to je voda sto ne daje bunaru
siguran dotok. To je voda koja moze da potpuno usahne,da se zagadim ili
da se smanjuje i povecava zavisno od kisa. Nastavio je kopanje i od tog
trenutka negde od polovine pocela je njegova velika i prava borba sa
stenama. Dinamit je trosio kao da ga ima u izobilju, a druge nije ni
bilo jer drugacije se nebi ni sislo do vode. Jedan metar kamena se
kopao danima i izbacivao kantama koje su bile tako teske da su
vadiocima pucale ruke iako su sa svake strane zajednickim snagama
vadili dva coveka polako na povrsinu pazeci da nesto ne padne i ne
povredi slucajno bunardziju dole. Dole je vec nastajao bunar daleko
siri nego sto je gore bio ozidani deo. Dole nije vise ni zidao vec samo
ako postoji potreba je cementirao neke razdvojene stene da se ne odrone
ako bude nekog zemljotresa nekada. Pa je opet isao dole i dole. A vode.
Nema, pa nema. Sve je vec pocela da hvata panika da ce taj bunar kao
jedan od mnogih u kraju biti bezvodan. Ali stari bunardzija Nikola je
bio uvek pun vere i samo je odmahivao rukom i govorio svima, samo nam
preostaje da kopamo a ne da pricamo oce li je biti ili nece. A voda je
tu da znate dole, kao sto su ove moje vene na rukama. Kad pogodim u ove
velike zile i voda ce poteci sama i pojacati i nadoci, kad dobije
veliki odusak. I kopao je neumorno dalje, kao da nije osecao umor.
Njegove cvrste i ocelicene sake su svakodnevno sa onim svojim cekicem
tukle po steni i zvuk je bio u jednakim intervalima i ritmican. Moj
deda je stalno po obicaju kukao na dubinu koja je sve veca, na utrosenu
municiju i dinamit, na sve mesece rada koji su ga skroz odvojili od
poljskih radova, meseci koje su se vec se oduzili u nedogled kao da taj
bunar nikad nece biti zavrsen. Novac koji je bio u kuci se davno
istrosio. Baba je stalno dedi zvocala da batali to kopanje bunara jer
taj cudak Nikola sto sanja vile i nocu leti u oblake da vodi neke svoje
bitke kanda kod nas nece tu svoju zicu naci i voda nece salom u tom
bunaru poteci. Otac je svakodnevno sa konjima vukao izvadjeni kamen i
istovarao ga i video se umor od vise mesecnog vadjenja te pune kante
kamena zajedno sa dedom. Kao da su svi izgubili veru da ce se taj bunar
zavrsiti srecno, jer je Da Nikola davno presao neku uobicajenu dubinu
od nekih trideset metara i vec je presao i cetrdeseti metar i opet voda
kao da bezi, kao da se sklanja i izaziva, kao da je cuje, tu ispod
njega kako šumi i sapuce al opet da mu se pokaze nece. Dedina braca su
pocela da ubedjuju dedu da zatrpa taj bunar jer sta ce mu ta bezvodna
rupetina i da prekine sa tim coravim poslom. Deda je bio vrlo besan i
samo je skripao zubima i pio onu svoju naj ljucu rakiju i po vas celi
dan bio nekako svadljiv i osoran da su se svi sklanjali od njega kad ih
pogleda onako popreko zakrvavljenih ociju. Otac se plasio da deda ne
ispusti onako podnapit vreteno kad vade kantu na gore pa da se ona
povrne i ubije coveka dole. Kao da je taj zapoceti bunar u nase
dvoriste doneo neku veliku nesrecu i neraspolozenje. Majka je bila
ocajna, jer otac vec drugu godinu cestito i ne seje, pa nema ni sta da
se ovrsi, i sve zalihe zita se potrosile i vec smo poceli da na trpezi
imamo jedino jelo a to je prazna krompir corba. Hleba je nestalo i baba
je stalno sa vodenice donosila kukuruzno brasno i pekla nam proju. A
sam sa mlekom jeo cicvaru ukuvanu sa malo masti. Baba se poradovala
kada je pocelo da stize povrce jer tada je bilo bar zelja i luka, koji
je pocela da przi sa jajima i dvoristem se pocesto sirio miris przenog
luka. Citavu zimu koja je bila gotovo bez snega Da Nikola je proveo u
bunaru. Na povrsini su se smrazavali prsti dedi i ocu dok su vadili
kantu sa kamenom na povrsinu. Deda je poceo vec previse da nakrece onu
svoju flasu. Poceo je da spava po citav dan i onda je na vretenu se
nasla moja majka. Gledao sam onaj grc i napor se video na njenom licu
dok je sa ocem vadila gotovo pune kantu kamena i kako je spustaju na
kolica da je odvuku i prospu. Baba je bila jako ljuta na dedu i cule su
se prepirke izmedju njih da je uvek bio naopak i sta mu je trebalo da
ima svoj bunar kad mu je brat vec imao u dvoristu iskopan. Al deda nije
hteo ni da cuje da on nema svoj bunar vec da mu prebacuju da eto on
tako copav ceo vek ide u tudje dvoriste.


Последњи пут изменио Radeumetnik дана 22/4/2008, 11:29 pm. изменио укупно 4 пута.
Radeumetnik
Radeumetnik
Уметничка душа Портала
Уметничка душа Портала

Број порука : 267
Age : 65
Points : 187
Registration date : 22.08.2007

http://www.osamrusanj.znanje.info

Назад на врх Go down

BELO JARE - prica Empty JARE MOJE BELO - nastavak price

Порука by Radeumetnik 16/4/2008, 8:15 am

Kada je svima u kuci saopstio da ce se kopati bunar i da tu nema pogovora, baba je stala, i zanemela. Znala je da ce zbog toga kuca da udje u velike nevolje, da ce mozda da bude i gladi a decici dal ce biti mleka
kad dodje vreme da se isprodaje stoka a mozda i konji kada nestane para
za bunar. Tako je i bilo na kraju je otac odveo Putka svog drugog konja
i dve krave a ostala nam je samo ona mlada, pa je i nju prodao
poslednju na pijaci. Mi smo svi stajali na dugo kapiji i plakali kao da
je umro neko najrodjeniji. kad je otac oterao stoku i konja da ih
proda. Ja nisam razumeo zasto otac prodaje konja i ridao sam za
ridjanom. Ostao nam je samo jaci i krupniji Brnja, vranac, pametan ko
neki covek. Ponekad je znao i oca da ujede al je bio snazan i pouzdan i mnogo tereta sa njim otac povukao, sva drva iz nase sume gde rastu oni
hrastovi i cerovi samci koje sam ja uvek voleo da obgrlim rucicama jer
su bili tako debeli i visoki ko neki nasi dzinovi. Uvek je kola i kola
stajskog djubriva na njive terao i tamo rasipao da nam psenica nabolje
rodi i da se uvek onako crni kad poraste velika. Sada je stajsko
djubrivo stajalo i otac ga je stalno razbacivao jer vec nije mogao da
ga izbacuje kroz prozorce kuda ga je izbacivao. Nije stigao da ga otera
na njivu. Bio je neraspolozen sto na vreme nije nista poorao ni
podrljao. Ni setva mu nije prosla kako treba pa se bojao kako ce nici
posejana psenica i kukuruz. Otac je bio uvek ponosan na svoju posejanu
psenicu i kukuruz. Komsije su mu uvek zavidele na usevima i gledali kad
on krece da seje da i oni idu jer ako on tada seje da je to najbolje
izabrano vreme. Sa jednim konjem je bilo teze vuci taj kamen, manje se
tovarilo, posao je isao sporije, ono sto su dva konja povukla odjednom
vranac je vukao uz dvaput. Nekako je smrsao jer kukuruza nije bilo, od
umora i znoja mu se javljala pena na telu koju je otac skidao trljajuci
ga i pricao mu prislanjajuci svoju glavu na njegovu pametnu glavu kao
da prica sa najboljim prijateljem. Vranac je ostario u nasoj stali,
stario kao covek i docekao svoju smrt. Ukopali smo ga u basti negde na
kraju naseg dvorista. Ja sam kad ga je zemlja pokrila stajao i plakao
sa ocem jer smo se secli da je on podneo najveci teret kada je njegov
drug Putko ridjan bio prodat zbog nase zle sudbine koja nas je u takvo
iskusenje stavila da se molimo da se pojavi ta voda i prekrati nase
ljudske muke. Svi su nas vecma sazaljevali i vec su pocele price da je
moj deda zanesenjak kao i Da Nikola da se kopa dzab dzaba onoliki kamen
i zemlja i muci svoj narod u kuci toliko vremena. Svaki
dan je davao sve vecu tezinu kamenu i kanta se dizala sa sve vece
dubine i bila sve teza. Ja sam dolazio do ivice i rucicama se drzao za
ogradjeni deo i samo nesto malo video dole dubini gde je odzvanjao zvuk
cekica kojim je majstor Nikola odvaljivao kamenje. Dozivao sam ga
svojim tankim glasom, Da Nikola, Da Nikola, Sta ladis. A iz dubine se
uvek zacuo nekako cudesan i cisto razgovetan njegov glas. Oooo, ko je
to meni dosao, da nije to moje belo jare. Evo Da Nikola kad iskopa
bunar ovaj ima da posle pricas da se u njemu najbolje lade lubenice.
Jel ti volis lubenice kazi dedi. Volim. Volim. One velike civene. Uvek
su me nekako brzo terali da ne smetam coveku ili da slucajno se previse
ne nagnem pa da upadnem u bunar. Al on je za mene bio ko nekakav magnet
gde iz dubine se cuje taj dobri deda koji mi se uvek odazove i kao u
nekoj igri mi se dozivamo i sada kad ga vise nema kao da on nije davno
sklopio svoje zuljevite i krupne sake a ja nisam kao on osedeo i vec
mogu svoje unuke da drzim na krilu..kada stanem na zid tog bunara kao
da jos cujem njegov glas iz dubine... Ta nasa igra je trajala
svakodnevno, i samo ako je padala kisa on tada nije radio, pa nije ni
dolazio. Ako je bilo lepo vreme ja sam ga cekao i uvek sa radoscu ga
docekivao kad se onako beo od kamene prasine kao neki pekar koji pece
neke kamene hlebove u dubini bunara pa posle izadje gore na povrsinu i
nasmeje se onim svojim osmehom meni onako umilno, i pomazi me po beloj
kosici i kaze e belo moje jare neka si mi ti malo porastao. Kad zavrsim
ovaj bunar bices kao i ja za godinu stariji. Na meni se to nece toliko
videti kolko na tebi. I tu je pocelo nase neobicno prijateljstvo koje
trajalo do njegove smrti. Prilikom kopanja bilo je i opasnih trenutaka,
kada se zemlja odronjavala, kada se iz zidova pojavi iznenada voda
odnekud pa zacas potopi kopaca, strasnih momenata kao kada kada se
odroni kamen i padne na Da Nikolu i on izadje krvavog cela jer kamen
dobije veliko ubrzanje i moze da ubije ako bunardziju udari u teme. On
je uvek nosio svoju cudnu siljatu kapu koja je bila necim ojacana,
nekako kruta, valjda kao neki slem da odbije svaki kamen koji pada
odozgo. Njegovo rvanje sa kamenoim i nase dovikivanje, naporan rad da
se toliki ljuti kamen izvadi u jednoj kanti i raznosi svakodnevno po
dvoristu ili se odvozi da se prospe negde na mekom putu u njivama. To
je bilo za mene, neko svakodnevno zbivanje koje traje i svaki put pre
nego sto podje kuci onako umoran mojem Da Nikoli nije bilo tesko da me
drzi na kolenu i isprica neku novu pricu koje kao da nisu mogle da
presuse kao sto ni jedan bunar koji je Da Nikola iskopao nije presusio.
Sedeo sam na njegovom krilu i posmatrao njegove krupne crne oci
ispunjene do kraja onom njegovom dobrotom, svaka rec je u meni stvarala
takve polete masti, svaki lik koji je opisao ili izmislio je za mene
bio kao ziv, da sam posle njegovog odlaska kuci nastavljao da
zamisljam sta se sve dalje desavalo u tim njegovim pricama dok nebih
zaspao sa osmehom. Pa je meni govorila mati, uvek se smesis kao da te
andjeli celu noc po nozicama golicaju. I prvo sto upitam kad se
probudim jel vec dosao Da Nikola. Odem na prozor na verandi i pritisnem
nosic na staklo i gledam jel pocelo vadjenje kante iz dubine i
dovikivanje njegovo da se kanta spusti i podize pa da se on pod neki
svod od kamena skloni za svaki slucaj dole u dubini. Majka me je uvek
grdila i nutkala da jedem, da prvo popijem mleko i onda da se obujem
jer mogu da svojim neznim nozicama zgazim na neki siljat kamen. Zurio
sam da izadjem i na prosutim gomilama sljunka se igram. One koje nisu
bile rasute su bile za mene igraliste gde sam ja kopao neke svoje
bunare kao Da Nikola i poceo da pevusim kao sto to on cini on dok radi.
Jednoga dana kada sam trckarao po prasini u dvoristu i vozio metalni
tocak savijenom zicom, cula se neka pesma, vrlo neobicna, duboko dole
iz dubine bunara, kao da je to nastao neki poseban trenutak, zastao sam
i pogledao zacudjen prema bunaru sta se to dogadja dole. On je pevao
kao nikad i svaka rec je odvanljala iz dubine, kao da on ponavljao neki
svoj stari ritual, pevao je vodi koju je nasao, ili je ona njega nasla
pa sad se zajedno vesele. Ona mu zubori iz stene kao novi izvor i kvasi
njegova stopala. Od milja joj je tepao i svaku rec naglasavao kao da je
svaka rec bila upucena zivom stvoru, kao da to nije bila voda. Tek sada
znam i mogu da poverujem da je to za njega bila ziva voda, zivota
vredna, kojoj se uvek klanjao, kojoj pevao svoje neobicne pesme i
docek koji pravi svojom pesmom je za sve nas postao praznik. Sva
ozarena lica ljudi koji se skupise, siroki osmesi, dovikivanje sa njim,
dal je voda bogata, dal je ima dovoljno. A on ogovara. Ima. Ima. Tri
zice.Ovde su ko tri lepotice, Evo jedna se iz poda podize i svoje
mehurove stvara, druga se kao bistri potocic sa jedne suplje stene
spusta, treci tece nekako podno zida kao da iz neke velike dubine
izlazi i puni ovo kameno dno hladnom vodom u kojoj vise nije moga
stajati koliko je bila hladna. Brzo je oprao dno i pripremio ga da
zauvek bude ravno i jednako, pa je viknuo. Ej, vi gore. Dizi. Dizi.
Potopi me. I cuo se glasan njegov smeh, smeh srece, njegovo veselje je
postalo i nase i neka neobuzdana radost, sa kojom je on uvek docekivao
tu svoju vodu zbog koje se spustao u tu dubinu do svoje duboke
starosti. Svi smo bili taj dan neopisivo srecni i cekali smo da se nasa
voda izbistri da se slegne pa da svako od nas proba. Jos je trebalo
dana da se gore na povrsini bunar dotera, da mu se ozidaju zidovi lepim
belim obradjenim kamenom prosaranim puzicima i skoljkama, izvadjenim u
sumi koju se zove Rt. Trebalo je da se postaver lageri i namota sajla
i veze sjajna kanta kojom ce se stalno vaditi voda sa vretenom od
grabovog drveta. Za sve koji su ziveli u blizini zavrsetak bunara je
bio veliki dogadjaj i prerastao u narodno veselje. Deda je castio sve
starom rakijom i vinom koje je po zelji razredjivano tom vodom iz
bunara posto je bilo dobro i jako. Svi su bili veseli, po malo popili i
nastala je graja i svako je cestitao bunardziji i dedi na dobro
uradjenom poslu i pronadjenoj vodi. Ta nasa muka da se sa udaljenih
bunara i seoske cesme u obliznjoj jaruzi donesi voda se ne da opisati.
Bunar je za dedu koji je uzeo da ga iskopa bio pravi izazov. Govorio
je. Ima da ga iskopam uzinat svima ili me nece biti. Nek vidim da je
zavrsen pa nek umrem sutra dan. Za sve ukucane, skup i mukotrpan posao.
Ravan zidanju kuce. Vise se trosilo u nasem kraju na jedan dobar i
dubok bunar nego na vecu kucu. Ali vredelo je, vode je posle bilo u
izobilju, hladne i ciste za sve bez obzira dali je to tvoj bunar ili
nije. Bilo je sramota odbiti komsiju ili prolaznika, da dodje i izvadi
vodu iz bunara. To niko nije radio. Bunar je bio onog u cijem je
dvoristu, a voda je bila jednako za sve i tako se narod uvek okupljao
ujutro i uvece i cuo se smeh momaka i devojaka sa bunara i tu su
nastajale prve ljubavi, sale i neke nove price koje cu vam prvom
prilikom ispricati jer treba da privedem kraju ovu svoju o Da Nikoli.


Последњи изменио Radeumetnik дана 22/4/2008, 2:17 am. измењено укупно 1 пута
Radeumetnik
Radeumetnik
Уметничка душа Портала
Уметничка душа Портала

Број порука : 267
Age : 65
Points : 187
Registration date : 22.08.2007

http://www.osamrusanj.znanje.info

Назад на врх Go down

BELO JARE - prica Empty Belo moje jare - treci deo

Порука by Radeumetnik 22/4/2008, 2:15 am

Da Nikola se u moje secanje urezao kao i neke njegove price koje vam moram prepricati pa cu tako oziveti vreme mog ranog detinjstva i jednog neobicnog coveka koji je otisao tiho kao sto je i ziveo u svojoj kamenoj kuci
malo izdvojenoj od ostalih kuca na kraju sela...On, je dolazio retko, ponekad samo u nedelju u centar sela. Znao je da posedi sam u deda Lazinoj kafani u kojoj se patos farbao u crno preradjenim motornim uljem i posipao strugotinom jer su neki ljudi pljuvali po podu.
Nije mnogo pricao, ali je uvek izazivao paznju svih i odbijao je ponudjenu cast, jer je on uvek pio onoliko koliko je smatrao da treba.
Nije voleo da se opije, da zabalavi, da galami kao neki. Da se vredja i
potuce. Njegove su krupne sake izazivale strah, onako grube mogle su
svojim jednim udarcem da sastave coveka sa zemljom zauvek. Ostre crte
lica, malo naglasen skoro orlovski nos, malo kao povijen na kraju, a
ispod uvek savijeni i ufitiljeni brkovi, brizjlivo ostucani i negovani
kao sto prilici kapetanu kada prima raport od svojih vojnika. Kada
uvece krene kuci, i prodje nasom portom onim svojim cvrstim korakom,
koje samo stari oficiri imaju sa malo ukrucenim ramenima i podignutom
glavom svi su se sklanjali kao da prolazi neka posebna licnost. Ja sam
ga uvek video prvi video i docekivao na izlazu i sa njim isao sve do
moje kuce gde smo se oprastali dok se ponovo ne vidimo. Nije nikada
dosao u centar da mi nije dao dve ili pet srebnih banki da za njih
kupim one sitne bombone koje su se prodavale na meru u jedan fisek u
obliznjoj bakalnici. Isao sam i trazio od bakalina, daj mi one bombone
pasuljice za sve pare. Pa sam ih ko mis grickao i zagledao svaki koje
je boje i oblika. Kao neki kamencici skupljeni sa plaze koje je opralo
more pa su se sijali nekim posebnim sjajem. Tako su u mojim ocima
sijali ti pasuljici, te bombone koje ni jedne nisu, kasnije zamenile i
izazivale vecu radost kao sto su cinile one koje sam kupovao za te pare
dobijene od Da Nikole. On je znao da ugodi detetu, premda mu ja to
nikad nisam trazio jer bi to bila sramota, da tako nesto od njega
trazim. Stid koji je u nama nastajao izazvan je prekorima starijih i to
je bila prava mera da se ukaze da ne dolikuje detetu da ne ispostuje
starije, da ne zaboravi da starijem nazove dobar dan. Da se ukloni sa
puta i u porti za praznike oslobodi mesto u crkvi i na klupama rucno
tesanim koje su ko zna kada napravljene, i koje su sasvem pocrnele od
starosti i vremena. Tu sam ponekad sedeo i klatio svojim nozicama, dok
je iznad mene sazrevao orah i otpadao pored mene kao i kesten koji sam
sakupljao i nosio babi da ga stavi u orman da otera moljce. Ponekad sam
sedeo sa Da Nikolom i posmatrali smo zvono koje se klatilo i zvonilo
svojim lepim i jasnim zvukom. Njemu kao da je vec smetao dim iz lula i
cigara u kafani. Pa je izlazio napolje savijao cigaretu i sedeo tako
samnom, pitao me da ne prilazim blizu bunara. Ne. nikako. Govorio sam
da necu da zalostim majku pa sam izbegavao da se motam oko bunara i
zurim duboko dole u ono ogledalce od vode. Nisam smeo ni ja a ni druga
deca da ubacujem nista u bunar da se bunar ne zagadi. On se obavezno
zatvarao uvece da neka zivotinja ne upadne a kanta se vezivala da se ne
otkaci i povuce sajlu pa da se odmota i kanta padne u bunar. Ako se to
dogodi, onda se pokrive one stare stalske vile pa se sa tegom vezu i
spuste dok se ne upeca ta kanta koja se nije ostavljala da rdja na dnu
bunara. I moj otac je kasnije hrabro silazio nekoliko puta da ga ocisti
i pricao mi je kako mu je bilo dole. A Da Nikola se smejao mojim decjim
pricama i pitao me jel jos baba przi one njene buckavce koje je on
voleo onako vruce da jede. Tako je i pocinjao da mi prica svoje
cudnovate price koje bih pre nazvao bajkama. Ulazio sam u neki svet
izmedju sna i jave, prenosio me je preko praga u svet gde zive
carobnjaci, gde love vilenjaci, gde svoje duge kose cesljaju svojim
srebrnim cesljevima zlatokose vile. Tu sam video ono vilinsko kolo
pored njegove kuce, na sred travom obraslog dvorista se vile uhvatile
za ruke i kao da lebde, pa se okrecu i noge preplicu u nekom plesu koji
je pratila muzika koju su stvarali stari vilenjci u udarajuci u neke
posbne istrumente i duvajuci u neke trube. Oko njih su trckarale male
vile i provlacile se ispod njihovih ruku. Da Nikola kao da je dobio
drustvo, u neko doba godine sproleca kad sve procveta, kad se zacuje
poj ptica i zuj bumbara i pcela one se sveceri se pojave i igraju u
njegovom dvoristu po citavu noc. Posle njih je ujutru ostajala ugazena
trava nekako u pravilnom krugu, kuda su one igrale. Ako se zadovolje
onda polaze na izvore i sa njima ide i jedno ljudsko bice. Da Nikola.
On ih prati, i ne vidi nista do njih koje ga vode da mu pokazu gde su
bili izvori, gde su podzemne reke, gde na povrsinu izlaze sa velike
dubine one vode koje lece, ili one koje su tople, one kisele ili
sumporovite vode. Tako je celu noc sa njima isao ili leteo to samo on
zna, dok se ujutru nebi obreo negde daleko od kuce u reci, u polju kod
nasih zapisa, gde je nekad deda ostavljao svoj na velikom hrastu. Mozda
je gledao i blago koje se sijalo negde zakopano podno sedam jasenova. I
shvatao da je celu noc isao sa njima da su mu pokazale nesto sto on ni
u snu nije mogao videti.Pa se vracao kuci umoran i srecan, da nahrani
svoju stoku koja ga je cekala da se pojavi i donese sveze trave. Tako
je vremenom video nesto sto niko ne vidi, poceo je da vidi sta ce se
dogoditi sutra, od njih je dobio moci. Moci da leci i isceljuje.
Njegove reci i neki zvuk koji je ispustao svojom frulom je znao da
prizove zmije i zivotinje da mu dodju. Desnom nogom je udarao kao u
ritmu u kao pan svirao u svoju sviralu. On je uvek bio prema
zivotinjama nezan. Znao je i zmiju da uzme u ruku pa neka je bila i
saren ljuta i otrovna pa da je posle pazljivo isprati i kaze idi sad
svojim putem kud si posla. Svaki zivi stvor ima neki svoj put pa i ti.
Sve bilje je cuo, kao i drvece koje je znao da dodiruje, posebno one
velike hrastove u svom dvoristu, pa je cesto naglasavao da sa njima
zivi i njegova dusa. Ako pozelimo da nas nagrade i osvoji njihovu moc
neka polozimo svoje ruke na njih a oni ce nam preneti deo svoje
svetlosti i sunca za kojim tako ceznu i rastu tako pravo do samog
neba.i prvih oblaka. Brao je neke tvrde pecurke sa stabla, drvenaste i
tako neobicnih boja. Govorio je da svaka ta pecurka moze da neku opeku
bolest da odnese iz tela bolesnika. A one podno stabla je govorio da su
opasne i varljive da mogu coveka da prevare i pamet mu uzmu. Znao je
gde se kriju, oni korenovi koji se mogu jesti a od kojih telo i krv
ojaca, i ono drvo koje daje sitan plod a ima ga tako retko u nasem
potesu i kraju da je po nazivu gotovo nepoznato a tako blagotvorno da
ga svi traze a samo retki ga nadju kada mu sazri plod.Taj plod obnavlja
covekovu kozu i kosti. Oci postaju svetlije a srce ojaca i sav
organizam se procisti. Prvi put mi je na to drvo on ukazao a posle i
otac vise puta pokazivao list da upamtim i gde se nalazi ako nekada
nekoga neka nevolja snadje te se od neke neizlecive boljke razboli. Pre
nego sto je otisao ostavio mi je onaj svoj lek-melem kojim je lecio
kosti i neke retke bolesti a koji se spravljao kada se ispece ljuta
rakija od belih sljiva u koji se stavljao srebrni prah koji se vise ne
koristi, a nekada je svaka zena znala za njega i koji se vise izgleda
ne prodaje a primenjuje se u farmakologiji i spravljanju raznih krema
i melema. Rekao je beli prah uzmi u vreme cvetanja onog Vilinog cveta,
naberi ga polako pa samo cvet potopi zajedno sa srebrnim prahom, nek
stoji na suncu dok ne promeni boju i ne prodje dvadeset i jedan dan.
Onda se uzme i isto toliko dana maze tako da se zavrsi za dvadeset i
jedan dan lecenje.Onda se telo odmori jednu nedelju, ako nije je
nastalo pobolsanje onda se ponovi jos dva puta pa se prekine za sest
meseci pa se ponovo lecenje ponovi. Oni koji su izleceni ne treba da
vise koriste melem ako se ne povrne bolest ponovo. Neka postuju vreme
koje je propisano jer mogu sebi vise stete naneti nego sto ce videti za
svoju bolest boljitka. Tako je govorio Da Nikola i lice mu je je sijalo
dok je pricao sa kojih izvora se voda ne pije u koji mesec se svaki
izvor obnavlja i njegova voda je je barutljiva. Za neke je rekao da ni
zivotinje ne piju pa ni covek ne treba da se tu mota jer je ta voda
otrovana il od coveka il se zemlja prozlila i na povrsinu iznela
svojega otrova da se taj izvor odmori od zivotinja i od ljudi. Vodio me
je na shoburak,gde smo iz lista pili vodu, Iz brezove kore je tekao
bistri mlaz i padao u malo kameno korito, koje je sama voda izdubila u
steni i koje je bilo sasvim zeleno do mahovine koja se cvrsto uhvatila
za kamen. Pricao mi je da je Aleksa bio poljar, onaj koji je cuvao
polje i izvore, cistio. Nove otkrivao i otvarao, ali se posle prozlio i
u zivotinje pucao i krv je njihovu po poljima previse pustao pa se zlo
njemu navratilo i od svoje puske je zivot izgubio. Nasli su ga kako
lezi na ledjima sa siroko otvorenim plavim ocima zagledan negde u plave
oblake i zelena brda koja je ko zna koliko puta sa puskom obisao. Cuven
kao dobar lovac, bar da je sebe mogao da promasi vec je pogodio u onu
veliku venu na butini koja se nicim ne moze zatvoriti, ni podvezivanjem
ni zavojem. Okliznuo se i yakacio rukom napunjenu pusku. Puska je
grunula. Krv je šiknula kao vodoskok i prsnula na lišće obližnje
procvetale lipe. Osecao je jak miris lipovog cveta i ubrzano je disao.
Rukama je bespomocno pokusavao da zaustavi zivot koji mu je curio kroz
prste. Seo je jer niko nije mogao da ga cuje i cekao je da
mu se i poslednje iskra u očima nije ugasila.Umro je kada je sunce
preslo tamo negde preko brega i preko devojackog groba preko njegovog
lica a oči mu se ukočile u pogledu koji gleda gde niko dosegao nije,
tamo gde se deli naš živi vid od vida koji imaju samo mrtve oči. Ono
sto ostane kao slika u zaledjenom i ukočenom oku je jedini trag koji
govori šta se u oku zadnje ukazalo.
Ostale su posadjene i kalemljene voćke kod nekih izvora pocelo je da radja i grozdze sa loze, ostale su klupe koje je od rascepljenih debala napravio, ostali su putici koje je on odrzavao do svih poznatih izvora a sad zarastaju i polako ih osvaja suma da kolko iduce godine tuda se vise ne može ni proci.. Kada odem na korito, kada odem na šoburak ili se onako žedan napijem sa lekovitog izvora gde teče ona skoro topla voda ja se setim lovca Mise i njegovog veselih ociju, uvek zalizane kose, njegovih uskih brkova i lepog glasa kojim je nekada osvajao devojacka srca. Setim se i kao da ga vidim na
izvoru da mi se smesi kao nekad, kao da ce uvek biti tu dok postoje
zivi izvori koje je tako voleo i mi koji ćemo za nase unuke takve sacuvati...
Radeumetnik
Radeumetnik
Уметничка душа Портала
Уметничка душа Портала

Број порука : 267
Age : 65
Points : 187
Registration date : 22.08.2007

http://www.osamrusanj.znanje.info

Назад на врх Go down

BELO JARE - prica Empty Re: BELO JARE - prica

Порука by Sponsored content


Sponsored content


Назад на врх Go down

Назад на врх

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Не можете одговорити на теме у овом форуму