Челарево
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

RATNA PRICA - KEMAL

Go down

RATNA PRICA - KEMAL Empty RATNA PRICA - KEMAL

Порука by Radeumetnik 26/9/2008, 10:40 am

Zoran je dosao u Srbiju, u nasu vec gotovo propalu i opljackanu firmu, koju je neko hteo po starom oprobanom receptu prvo hteo da upropasti, da joj razvuce sve sto iole vredi pa da posle onaj kapital koji je uvek u objektima, zemlji i prostoru prevede i uknjizi na svoje ime. Kada postane za pokradene pare od naroda novi gazda onda će da sve to rasproda, ode u drugu firmu koju jos nije ojadio. Zoran je dosao kod naseg VD direktora jednog ljigavog skota, prevejanog lopova koji se uvek ko podguzna muva uvek tiskauz vlast, on sam zna gde je sve krao i koga je sve potplacivao i sve to otpisivao, potpisivao, rasprodavao a nije ni dana odgovarao jer je ovde i pravda nije vise imuna na novac i skupe stanove. Usao je kod njega Zoran obucen u staru vojnicku vetrovku, izgledao mu je vise kao klosar. Usao je u njegovu kancelariju sa nadom a docekao ga je sa ruznim recima da je jedna vise izbeglica i da mu je vec dosta njih koji su se dovukli ovde, muvaju, valjaju po ilicama i pijacama neku svercovanu robu i svi hoce dobar posao, stan. Zoran je odma video da je to jedno govno od coveka. Znao je da takvima treba podici, jer je pun sebe, navikao na drpanje, krkanluk. Zoran je imao retku osobinu da procita coveka, da ne pokaze i samo mali osmeh koji je izrazavao podrugljivost nad nistakom koji je pred njim. Zoranu je bilo dovoljno i trazio je u svakom choveku nesto sto ce mu ulepsati dan. Slozio je facu, onako benastu, ja nezmam nista, ja nisam odavle. A VD direktor, sa podvaljkom, zadrigao i otkopcane sarene kosulje sa dugmetom vise, ispod sarenog odela. Video mu se lanac oko vrata u lance, i krstaca kolko palac na kraju. VD ga je gledao sa gadjenjem, isao mu je na nerve tako mrsav, od stresova i bolesti potamnila mu i koza i videle se kosti, a glava mu se smanjila, ko pesnica. Pomislio je sigurno, treba mi inzinjer a ovaj ko da je umro pa se digao iz mrtvi, sto nije bilo daleko od istine sta je sve Zoran u Sarajevu preziveo. Hteo je da ga otkaci, nije ga ponudio ni kafom, viskijem koji trazi da mu se donese. Taj dan je bio nesto dobre volje, pa ga je primao ali na odredjeno vreme dok ne ispita kako dise i dali mu drzi stranu ili ce mu prvi zabiti noz u ledja.
Firmi je trebao on kako reče Zoran kao ljeb, dobar inzinjer jer se kadar rasuo koje kuda po svetu. Zoran je odmnah vidio da posao stoji odavna, da masine stoje, niko nezna da ih pusti u rad, podesi temperaturu topljenja plastike, da odliveni komadi izlaze bez greske i sa sto manje skarta. Uzeo je alat nesto sam a nesto uz pomoc bravara i vec za sedam dana krenula je proizvodnja. Prve masine su radile bez greske. On se samo nasmejao, e pusticu ih u rad uzinat onom drk majmunu sto glumi rukovodioca. On nije ni imao nameru da masine rade i spremao se da se suoci sa VD direktorom i njegovim gnevom kada cuje da je pokrenuta proizvodnja. Nije mu prvi put da vidi da ove visoko profitabilne masine koje kada se nasteluju rade dan i noc bez prestanka, moze jedan covek da ih hrani, samo proces proizvodnje nesme da stane jer posle opet mora da se podesva sve ponovo. U svom zivotu Zoran je najvise mrzeo lopove i prevarante koji glume neki nivo. Ali ovako bolestan i sludjen tek izasao iz zaracenog Sarajeva nemase kud prihvatio se da radi za tu ponudjenu mizernu platu od koje se sve teze zivelo. On je prihvatio i za tu platu je govorio mozda u sali a bice i ozbiljno, da je velika. Mala je plata kada ti puca oko glave za veknu hleba a glava se gubi za kanister vode. To je njegov nacin da im kaze da nista nisu ni radili za tu platu a primali su je dok on nije dosao. Rekao je svima da je VD covek, prva liga kad je primio, a ja mu nisam verovao jer se gorko osmehnuo i samo su oci rekle da se takvih nagledao u svom zivotu i previse. Kao da su te oci govorile pa takvi su me ovde i doveli, isterali iz iz mog doma, da se potucam po ovom belom svetu. Te oci su govorile drugo, taj VD je naj gora ljiga koju je svet video, seo je majmun za onaj sto kao da se tu rodio.



Последњи пут изменио Radeumetnik дана 27/9/2008, 7:16 am. изменио укупно 8 пута.
Radeumetnik
Radeumetnik
Уметничка душа Портала
Уметничка душа Портала

Број порука : 267
Age : 65
Points : 187
Registration date : 22.08.2007

http://www.osamrusanj.znanje.info

Назад на врх Go down

RATNA PRICA - KEMAL Empty RATNA PRICA 2

Порука by Radeumetnik 26/9/2008, 10:42 am

U Srbiji je mesec dana pre smrti oca, nasao jeftin stan kod jedne stare udovice, koja je u drugo vreme bila poznata da voli nesto mladje muskarce. Kada se seti samo se osmehne, sedela je sa Zoranom u njenoj pomocnoj kuci pored njene glavne kuce, pili su kafu, na Zoranovom licu je bio poznati osmeh. Staru je procitao, ali ga je zabavljala i nije doziveo ponizenje kao na mnogo mesta gde se pojavio trazeci stan. Uselio u jednu sobu bez igde icega, sem onoga sto je imao na sebi. Ona ga prihvatila kao svog, drugog sina, dirnuta njegovim stradanjem i njegovom dobrotom. U sustini ona je bila jedna dobra dusa, a njena mladost i iznenadna smrt muza je doprinela da u jednoj izopacenoj i zavidljivoj sredini dodje na los glas.
Mi skupismo nesto od naše odeće da bar ima za prve dane sta presvući, dok ne primi prvu platu. Od svih ljudi koje sam sreo, koji su u svom zivotu se patili, bili zabrinuti zbog para, zbog imanja, Zoran je prvi covek koji za tim nije hajao, koji je zivot ziveo drugacije. Neko bi rekao tako neozbiljan je mogao da bude samo Zoran, prvi sin kapetana Marka koji se slogirao u prvim danima kada je Sarajevo bilo u okruženju. Niko nije mogao da zamisli Zorana drugacijeg. Svi su voleli da on bude deo njihovog drustva. Za mnoge seretluke i price koje se pamte zasluga pripada upravo Zoranu.
Kada je posle tridesete godine stao na lud kamen, posle neke zuraje sa koje se i ne seca sa kojom je otisao u krevet i ujutru je zacudjen video zensko pored sebe. I po obicaju zakljucio, bolje zensko da je nego musko a sad sto je se ne secam ko ja je nema veze. U sudu se izjasnio da sve priznaje, rekao da svaka koja izjavi da je sa njim ostala trudna priznaje, da je njegovo dete priznaje, reći će sudiji, kad vi kazete, druze sudija da sam ja bioloski otac, vi verovatno znate bolje nego ja. Sudija se nasmejao, cuj nasmejao, cerekao i svi clanovi veca, daktilografkinja i advokat koji je zastupao tuzilju. Svi su umirali od smeha kad su culi da se Zoran ozeni. Sarajevo je imalo segu mesec dana prepricavajuci da se ozenio, smirio, cuj smirio, ko ce Zorana smiriti. Zena mu, trpela je njegove drugove, njegove odlaske na poznata mesta gde se on ocekivao jer bez njega ni jedan dernek nebi bio pravi. Ubijali su se pivom, lokali ko nenormalni, stajali na cosku pred prodavnicom kao poslednji klosari i terali shegu sa curama koje prolaze.


Последњи пут изменио Radeumetnik дана 27/9/2008, 7:18 am. изменио укупно 2 пута.
Radeumetnik
Radeumetnik
Уметничка душа Портала
Уметничка душа Портала

Број порука : 267
Age : 65
Points : 187
Registration date : 22.08.2007

http://www.osamrusanj.znanje.info

Назад на врх Go down

RATNA PRICA - KEMAL Empty RATNA PRICA - 3

Порука by Radeumetnik 26/9/2008, 10:43 am

Kasnije mu se ta zena sa kojom je dugo ziveo i dete uoci rata odselise u inostranstvo gde je boravio neko vreme i on i opet se vratio u Sarajevo, jer ga je srce ga vuklo uvek tamo. Otac je njega razumeo, njegove seretluke, njegovu prirodu koju ni skola ni ljudi nisu mogli ispraviti. Zoran je bio jednostavno nepopravljiv, jedinstven u svojoj nonsalantnoj i neobuzadanoj prirodi, oblacenju i ponasanju. Devojke su ga opet volele, trazile su njegovo drustvo, ponekad im je zasmetala ta Zoranova velika neozbiljnost ali avantura je kratko trajala. Volele su ga i onda kada su odlazile od njega. On je u sali govorio da je greh odbiti lepo zensko. Da se i Bog raduje toj ljubavi izmedju dvoje koji se privlace i hemija je zakon prirode. Zorana nisi mogao ne voleti. Na njega se jednostavno covek nije mogao naljutiti. Svaku kavgu je jednostavno pretvarao u salu i stvarao kod onih koji su ga popreko pogledali zelju da postanu prijatelji. Otac je verovatno i pored svoje strogosti, popustio u vaspitanju i prepustio zeni da se brine o svim svakodnevnim pitanjima, odlazak na roditeljeske sastanke, na zabave u gradu, dok je otac kao oficir bio odsutan sluzbom u JNA.
Zoran je voleo svog oca, bivseg oficira JNA, ponekad mu je izgledala cak i smesna njegova strogost, zelja da njih podvede pod vojnicki rezim i disciplinuje ih. Kod Zorana to nije upalilo, nikakve kazne, ubedjivanja nisu pomogla, dok je vec mladji brat se primio i otac je postao njegov uzor, posle skole bi i on otisao u vojnu skou ali je Marko bio izricit da to ne dolazi u obzir, jer njegova saznaja i okruzenje u kojem se naslucivao sukob i rat su ga odveli u policiju. Mladji Zoranov brat je bio odlican policajac, ozbiljan i kako kazu delikatnog i odmerenog ponasanja. Ponekad je cak i zamerao Zoranu zbog njegovog ponasanja ali to nije umanjivalo bezgranicnu ljubav koja ih je povezivala.
Majka je bila posvecena porodici, njima, Marku. Nikada nije radila, sav zivot je podredila njima. Bila je krhkog zdravlja, slabog srca i njena smrt je ostavila traga na njima kada je tiho otisla jednog dana uoci predstojecih ratnih zbivanja.
Zoran ni po cenu svog zivota nije hteo da ostavi oca. Zar da bude jedan papak i obican shupak da ga ostavi ovako nemocnog i bolesnog. Mogao je kao mnogi ode iz Sarajeva dok je jos moglo da se bezbedno izadje. Ali nije. Zoran je bio jednostavno takav. Neko bi rekao ludost je to ili bi pomislili da prekrate svoje muke. Ne Zoran je bio spreman na sve. Izdrzati, verovati, verovati da uvek i medju neljudima bude ponekad bar jedan covek. Brat je otisao sam jedne noci i izgubio je sa njim svaki kontakt, nije vise znao ni gde je ni da li je ziv.
Zoran je voleo svoj grad, tu se rodio, tu je zivela sva njegova raja. Tu je sa Kemalom isao u srednju skolu, sa njim studirao i zavrsio fakultet. Zaposlili su se u istu firmu, i poceli da grade karijeru. Fakat je bio vrlo pametan, sto bi rekli promucuran mladic, koji se na poslu pokazao kao dobar radnik. Svi su ga voleli i njegov osmeh i plave oci su kod svakog izazivale jednako zadovoljstvo, jer je Zoran svaki dan imao na repertoaru novu šegu, da su se uvek pitali sta ce novo da izvali, da bi im se usta izvalila od uva do uva.
Kao dete nije isao u crkvu, otac komunista, nekrsten, u njihovoj kuci se nije palila slavska sveca. Odrastao je u kraju gde su deca rasla zajedno bez obzira na veru, iz mnogih mesovitih brakova su se radjala deca koja su bila samo deca a roditelji su tek trebali da odluce kojem ce bogu da se klanjaju. Jednako se mlatio sa svima, pravio stetu komsijama i delio sa svima uzinu, druzio se i rastao srecan sto se rodio bas tu u tom gradu. Tu se prvi put zaljubio u Mirsadu, a ona se zaljubila u Kemala njegovog najboljeg druga. Izlazili su na korzo, cerekali se pricajuci gluposti, isli na zurke, pili i opet smisljali sta ce sutra da rade jer za svaki dan je bila odredjena nova shega.
Sve se srusilo onog dana, kada je bio na ulici kod hotela. narod je na ulici obasut puscanom vatrom se rasuo po okolnim ulicama u panici, niko nije znao odakle i ko puca. Neko puca, sa hotela, ili sa okolnih zgrada, video je coveka na sred ulice kako lezi, ustreljen, krvav, glave okrenute asvaltu, sa rukom savijenom ispod tela. Kao nekakva lutka, tu gde ga je metak stigao tu se srucio. Zoran je sagnut pretrcao preko ulice i tako iza niske ograde pokusavao da se skloni sa ulice u jedan od ulaza u obliznju zgradu.
Cuo je jos pucnjeva i vrisak neke zene, okrenuo se i pogledao, a starac sa plavom beretkom na glavi mu viknu – Bjež ovamo dijete, ubiće te – On utrča u ulaz, i saze da dodje do vazduha, srce mu je lupalo. Osmehnuo se coveku, i progovorio. E hajvana,
jos će me neko i upucati. Sacekao je u ulazu vise od sata, dok se napolju nije prestala povremena paljba i otisao u stan gde je otac zabrinuto ga pitao, - gde si bio, vidiš da se
puca – mogo te neki metak strefiti – Zoran je ispricao ocu sta je video, otac je vrteo glavom i rekao. To sine moj ne sluti na dobro. Ako se ovde zakuva gde smo svi ovako na gomilu uzmesani bice gadnog belaja. Zoran je posmatrao tog starca, nekadašnjeg oficira, u cijim ocima je procitao onu zabrinutost koja ce prerasti u uzas kako su dani prolazili.
Slusao je razne price, koje su ga dovodile do besa, psovao je i politiku i sve te vodje koji vode ceo narod u katastrofu. Zoran je video da su se mnoge stvari promenile, ona raja sa kojom je provodio vreme se polako rasturala na neke grupe, pocele su prve carke i provokacije. Zoran se sa tim sprdao, i svima govorio jel ste normalni, pa necemo valjda mi jedni u druge pucati. Kemal mu je sve cesce prebacivao sta pricas i ti imas brata koji je u policiji i koji prica neke druge price. Zoran se vraćao kući sve češće sa nekim dubokim nemirom da se menjaju ljudi iz dana u dan. Komsije su pocele da se izbegavaju, otac je zapazio neke natpise u ulazu i liftu i komentarisao da to nema smisla, takve stvari pisati, ljudi ko da su poludeli odjednom, evo komsija nije hteo vise ni da ga pozdravi. Zoran je video njegovo neraspoloženje i tešio ga, ma tata biče sve u redu, ispucaće se malo i biće sve kao pre. E, moj Zorane, neznas ti rat ne pocne odmah, ali kad pocne dugo traje i sve biva drugacije. Sta ti cekas, idi i ti idavde dok mozes da izadjes, brat ti je otisao a ti sve mislis da ce ovo ludilo stati. Ma tata pa gde ću ići, ovde je naš stan, tu mi je posao, sad ne radimo ali valjda ćemo opet poceti. Video je Marko da Zoran neće otići, drugaciji su uvek bili, Zoran nezainteresovan za politiku, a drugi sin previse ozbiljan, u policiji se zaposlio nema godina. I tu su nastale podele, cesto je pricao sa ocem da sve govori da ce se gadno zakuvati. Marko je slusao sina i prosto nije mogao doci sebi da se ovaj grad u kojem su ziveli, uskomesao, neko zlo se osecalo u vazduhu, citao ga je sa lica ljudi na ulici. Marko je odlazio na groblje, jer u klub nije vise isao, nije trpeo te price, rasprave i nekako mu je godio veciti mir koji je na groblju. Posedeo bi na klupi pored groba i posmatrao kako je sve kao i obicno, neko je opet sahranjen, neko je dosao da upali svecu, lisce pada sa kestena, obican dan da ne moze biti obicniji. A u njemu je kuvalo, neka zebnja, neki jad ga stezao oko srca. Video je da ce svaki dan doneti novi jad, da ce se sve iskomplikovati, bojao se za Zorana. Za sebe, nije imao sta da se boji, tu je ziveo, tu ce i umreti ako treba. Molio je Zorana da se kloni starog drustva, da ne ulazi u konflikte, a Zoran se smejao i sve je to navodio na šalu. Dolazio je u stan, gledao televiziju, slusao muziku. Spremio bi nesto za jelo i cutke su zajedno jeli dok je sat na zidu otkucavao na zidu. Tata, opet ću da izadjem, nemogu da sedim stalno unutra. Izasao je i nasao je svoje drustvo. Pitao se gde je Kemal, nema ga već danima. Zvao ga je telefonom, niko se ne javlja. Jednom je isao do njegovog stana, zvonio i nikoga nije bilo. Ucinilo mu se da je ugledao nekoga na prozoru, verovatno mu se samo učinilo. I shega im nije bila kao pre, pokusavali su da se ponasaju onako normalno ali tu nesto nije stimalo, nesto je falilo.
Pricali su o curama, o zabavama koje su se proredile. Slusali su price, gadne price, da je poceo rat, da ce sve otici kvragu. Slusali su ko se od drustva vec ukljucio u neka mutne radnje. Znali su da su neki postali za kratko vreme face o kojima se prica. O oruzju, drogi, o svercu robe, poslovima koji su u drugim vremenima bi predstavljali tesko ogresenje o zakon. Uoci rata se podigne i promoli glavu svakakva fukara i oni koji bi u miru kao psihopate zaglavili u dusevnu bolnicu u ratu se razmahnu, kada im se da oruzje i sami sebi se ucine nekako vazni i pocnu da se dokazuju nad svima kojima nisu ni primeti, hendikepirani, osakaceni, sa nedostakom ljudskosti, asocijalni do krajnosti, konfliktni da svakom ucine nazao ko im se zameri. Postali su prvi poslusnici onih koji su hteli da ne prljajuci svoje ruke iskoriste takve ljudske spodobe i nistarije. Da ubijaju, da pljackaju u njihovo ime, da se svete jer im je neko rekao da tako treba, da neki ljudi su krivi sto su zivi. Krivi sto su se rodili tu gde je uvek krv prva progovorila u nedostaku razuma i pameti. Zoran je video da mnogi se svrstavaju, da se spremaju za ono sto ce doci. Oni koji su mu bili prijatelji preko noci zacutase i pocese da ga izbegavaju. Znao je sta sledi, nazalost tu zalosna cinejnicu da u ratu prvi stradaju oni koji su nevini i postaju zrtve, a fukara se obogati i seiri, od tudje patnje i nesrece gradi svoj kapital ne orezajuci da ukoni vlasnike i zauzima njihove stanove, pljackajuci, izivljavajuci se, ucenjujuci i prodajuci im slobodu.
Pojedini u zelji da se dokazu su izrazavali prema svoji dojucerasnjim kosijama nevidjenu patološku mržnju. Zoran nije mogao da veruje da je godinama ta mrznja podsticana, gajena, pothranjivana, pa je onda, naprosto se u talasima sirila i 1992. godine za nekoliko dana i noći mnogi su se u neverici zatekli u zatočeništvu u mnogobrojnim zatvorima i kazamatima, muceni do smrti ili psihicki zlostavaljani i ponizavani. Sve vreme okruženi žicama i minskim poljima, su gotovo umirali zaboravljeni bez nade, ostavljeni na milost i nemilost armijama u svakoj avliji koje su se nalazile u mnogim delovima grada u kojima su glavnu rec vodili okoreli kriminalci i zlikovci, ubice sklone bestijalnim i monstruoznim izivljavanjima nad stanovnicima Sarajeva.
Kada se radilo o interesima tih sukobljenih strana onda ni nacionalna pripadnost nije mnogo znacila. Najveci pritisak tih paravojnih armija i grupa i potpunu odmazdu su svakako pretrpeli Srbi koji su svojom zlosrecom ostali u Sarajevu. NIkada nece taj demokratski svet saznati do koje mere je bestijalnost serijskih ubica koji su u ratu imali prilike da pokazu da ono pritajeno zlo u njima koje se zadrzavano u okvirima zakona i nekih moralnih i etickih normi se oslobodilo. Pojedinci na sve tri sukobljene strane su se gotovo takmicili u svireposti, mrznji i najpoganijim nacinima mucenja ljudskog bica. U Kazan, su bacena mnoga tela, zatrpavana su po deponijama i ko zna gde sve su zavrsile kosti mucenika koji su stradali samo zbog svog imena prezimena, i vere u nekog svog boga.
Koliko je vredeo izlazak iz Sarajeva znaju samo oni koji su to nekome platili ako su imali cime. Ako nisu oni su bili potroseni i nemilosrdno uklonjeni.
Zoran nije imao cime da plati svoj izlazak iz Sarajeva iz koga bi izveo svog bolesnog i nepokretnog oca.
Napisao sam da je u tom vremenu zivot bio do te mere bezvredan da je svaka vaska mogla nekaznjeno da ga oduzme i da zbog toga mu ne zafali ni vlas sa glave. Zoran je sve video i sve to ga je porazilo, njegovu veru u ljude u prijateljstvo u dobrotu i ljubav.
Dani su sve gori dolazili, i rat je poceo svom zestinom. Svuda su padale granate ispaljene sa okolnih brda. Granate su kao zmije sistale u vazduhu u medjusobnoj razmeni. Artiljerija obe zaracene strane je trosila stare zalihe koje su trebale da njih brane od nekog zamisljenog i spoljnog neprijatelja. Prvi snajperski meci su birali prve zrtve. Zoran je cesto isao za vodu i hleb. Svaki put je otac Marko gotovo se molio da mu se Zoran vrati ziv. Marko vise nije izlazio napolje, nije imao snage ni da ode na groblje. U njemu se nesto ugasilo, i osecao je da mu nije dobro. Nije imao vise ni lekova. Zoran je ipak nekako uspevao da mu nadje neke lekove, nije vise pitao ni gde ni kako. Poceli su prvi pretresi. Oruzje nisu imali, svoj pistolj je Marko dao mladjem sinu kada je poceo da radi u policiji. Preturali su po ormanima, izbacivali stvari. Pitali su ko zivi sve tu u stanu. Pitali su i za drugog sina. Marko je Rekao da nezna gde je. Cuo je da je otisao u inostranstvo. Nije se javljao, nezna da li je uopste i ziv. Svaki put su sve gori i gori. Jedan dan Marko nije vise mogao da ustane, da govori. Iz nesvestice se probudio i nije mogao da pomakne desnu ruku i nogu. Zoran ga nasao, u fotelji, gledao ga je i pokusavao da mu nesto kaze ali nije mogao. Trljao mu je ukocenu ruku i pokusavao da mu pomogne, plakao je i dodirnuo mu sedu kosu. Pokusace da nadje nekog lekara da ga pogleda. Ali gde, ko ce doci kod njih sad u ovom ludilu. U bolnicu nije hteo da ga vodi, jer odavno tamo nema vise mesta i lekova. Zoran je osećao bedu i ocaj svog polozaja, zakopan u gradu u kojem nema vise nikoga, ni prijateljam druga, rodjaka da mu se obrati za pomoc. Niko vise nije dolazio na ona mesta gde su se nalazili i druzili. Telefoni ne rade. Televiziju ne gleda jer jos vise ga hvata panika, pita se sta ce da radi.


Последњи пут изменио Radeumetnik дана 27/9/2008, 7:20 am. изменио укупно 2 пута.
Radeumetnik
Radeumetnik
Уметничка душа Портала
Уметничка душа Портала

Број порука : 267
Age : 65
Points : 187
Registration date : 22.08.2007

http://www.osamrusanj.znanje.info

Назад на врх Go down

RATNA PRICA - KEMAL Empty RATNA PRICA - 4

Порука by Radeumetnik 26/9/2008, 10:44 am

Samo zna, oca nece ostaviti ni po koju cenu. Sve teze dolazi do hrane. Novaca je sve manje. Prodaje stavri koje ima. Nesto zlata od mame. Neke lancice, po neki prsten, mindjuse. Sa svakim komadom odplace. Slusa price dok ide po vodu i hleb. Ne sluti na dobro. neki ljudi su baceni sa svojih terasa. Ne veruje. Nece da veruje. Samo price. A kome je pa on kriv. Sta je kome uradio.
Na ulici prete racije. Bojim se ako me uhvate oni iz 10. brdske, jer vode na Trebević, na kopanje rovova. Cuo sam da su cesto kopaci nakon toga likvidirani i muceni do smrti.
Priveli su ga prvi put nakon sto je pozvan da se obavezno javi. Otisao je i pitao se zasto je pozvan. Prepoznali su ga, ali su od njega uzeli sve podatke. Pitali su ga kako se zove, a znaju ga. Pa u firmi su bili kod njega na praksi ti momci. Trudili su se da ostave utisak, maskirna odeća, tamne naocare. Vikali su na njega. Rekli su necemo se mi sa tobom zajebavati. Sta ti mislis da mi radimo tu. Znao je da je upao u osinje gnezdo, da je dopao u ruke onima iz elitne, „jurišne čete“ 10. brdske brigade. Cuo je da njen pripadnik može postati samo onaj koji donese „upisninu“.
Šta je „upisnina“? To je glava. Glave zaklanih ljudi izlažu se u Osnovnoj školi na Bistriku. Sa Bistrika se gleda na Trebević. Crni dim znači da su u jamu „Kazani“, posle ubijanja ljudi, bačene i zapaljene automobilske gume. Zivoti pretvoreni u dim.
Zoran je znao u sta moze da se pretvori ovo ispitivanje i istraga nad njim. Vrhunac cinizma, jer je i njemu i meni bilo jasno da je jedini „legalni“ način za izlazak Srba - preko zatvora. Ko preživi istragu i osude ga, mogao je da čeka razmenu, za vreme ili posle izdržane kazne. Ako pre toga ne zavrsi ubijen i bacen u zajednicku grobnicu.
Pitali su ga za brata. Gde je, kako nezna gde je. Udario ga je zestoko preko lica i opsovao ga. Nekoliko krvnickih udaraca je dobio, polomio mu je nosnu kost, izbio nekoliko zuba i svetlaci su mu izasli na oci. Onesvestio se. Nije znao za sebe. Otvorio oci, gledao sam oko sebe sta se to desava. Sta je tom momku, nesto u pogledu, zversko, gotovo rezanje dok me psuje, nije normalan. Ubice me. Lezim i cekam smrt.
Dosao sam konacno malo k sebi. U prostoriju je usao drugi, Zoran ga je prepoznao. On nije nicim pokazao da zna Zorana. Poceo je da vice, na njega da ce on da me saslusava. Momak koji ga je tukao je besan izasao jer nije zavrsio sta je hteo samnom. Zoran je cutao i cekao sta će se dogoditi. Progovorio je. Ti znas Zorane da te ja znam dobro, i ti mene znas ali to sad nista ovde ne znaci. Znas da te moram i ja tuci, ali ne onako kako bi te tukao onaj sto je izasao. Vikao je i on na mene, udarao me ali ne onako krvnicki kao njegov prethodnik. Psovao me i posle pola sata batinanja je pozvao strazara. Vodi ga i pusti ga da ide.
Sledeći put sam proveo noc u drugom zavoru. Tu su se desavale scene iz samog pakla! Gledao sam premlaćene zatvorenike kako ječe, vade crve iz zapuštenih rana, slusao kako mole na silu naučenim molitvama, gledao sam kako upadaju da vade oči nekome koga odaberu, svi se ko majmuni drapamao, jer grizu vaške, čuje se tupi zvuk udaraca, a istovremeno cujem i vrisak žena...
Plakao sam, kao dete. Sto sam ziv. Trazio da me puste jer sam bolestan, jer imam oca bolesnog i slogiranog, ko ce mu odneti vode, hleba. Tukli su me, i smejali se, to je vec postala normalna pojava. Opet su me premlacenog i unakazenog pustili. Neznam sta nosi dan a sta noc. Opet upadi i pretresi stana, maltretiranja, psovanje, udarci sakom.
Po citavom gradu je mnogo stradalnika, koji trpe muke od sviju, od odmetnutih bandi i agresora. Od Sarajeva su polako pravili kult grada stradalnika, optužujući i mene kao agresora. Pred mojim ocima je bila potpuna zavera cutanja, crveni krst i polumesec, predstavnici mnogih međunarodnih državnih, političkih, humanitarnih i nevladinih organizacija, a bilo ih je na hiljade u Sarajevu. Pred njihovim očima se odigravala tragedija i srpskog stanovništva, ali se nijednom u četiri godine nisu javno oglasili, a još manje suprotstavili divljanju kriminalaca i zlikovaca. Porazen sam, kao covek. Čekam da smrt dodje po mene.
Sedim u sobi, nemam volje ni citati, slusati muziku, ne mogu jer nemam vise ni radio a televizor vise ne radi. Tisina koju paraju pucnji i udari granata po gradu i brdima. Otac je pomerao ruku, i poceo je da govori po neku rec ali sa mukom. I place. Suze mu same poteku. Sedi posmatra me i place. samo ja govorim, da ga ohrabrim, kao da sam sa sobom razgovaram. Danas opet ne mogu po vodu. Do hleba sve teze dolazim. Hladno je. Lezimo uvijeni u deke i pokusavamo da se zagrejemo u hladnom stanu.
Ponovo su me pokupili i odveli, opet ista pitanja, psovke, batine. Trpim sva maltretiranja od onih koji me oduvek znaju.
Kazem im,da sam ostao u gradu zbog oca. Ne veruju mi. kazu znaju me. Znaju da znam mnoge ljude u gradu.
Neznam ko me vise u ovom gradu nezna. To vec pocinje da mi smeta. Ali zacudo su svi naprasno me zaboravili, trude se da to sakriju, da ne pokazu da smo do juce zajedno pili, sa curama se gonjali, terali shegu. Znam, ja njih razumem, razumem njihovu slepu mrznju. Razumem i ove sto pucaju sa brda, ko zna mozda je gore negde na polozaju i moj brat.
Zatvorili su me, tukli su me svaki dan, ponekad i na smenu po dvojica. Ispitivanja, ista pitanje, gde ti je brat. Opet su me isprebijenog pustili. Primetio sam da me prate, ili sam ja vise uobrazio od svega. Vec mi je dosta svega. Sta hoce od mene. Zasto me ne ostave na miru. Ubiju.
Zasto me tuku. Govore mi, mi znamo. Tvoj brat je gore. Mrcvare me. Sta znam, mozda znaju vise od mene, da je zaista gore na polozaju iznad grada.
Svaki dan je novi pakao. Pocinjem da se navikam na pucnjeve. Ne trzam se, ne bude me vise. Privodjenju nema kraja, danas sam dobio da potpisem neke papire, odbio sam. Opet batine. Ubedjivanja da potpisem. Ne. Nek me ubiju. Bolje. Protiv brata ne mogu. Koja je moja krivica. Valjda sam sumnjiv, pitaju me zasto sam ostao. Nije im jasno. A ovi gore sa brda sa brda sve zesce tuku. Sve vise ljudi gine od granata i zalutalih metaka. Od snajpera, mitraljez kosac se oglasi i meci stvaraju pakleni zvizduke samo se ne cuje jedan metak, koji te pogodi.

Drzali su me sest dana. Sedmi dan, ugledao sam Kemala.
On je postao vazan lik u policiji. Ugledao me i odveo u jednu prostoriju. Dao mi je da sednem. Ponudio cigaretom. Znas da ne pusim, odbio sam. Pita me zasto sam ostao. Zbog oca. Ti znas da sve sto je bilo nije vise, da nista nije vise isto. Da smo bili jarani, i to ne znaci sad nista. Kemal mi je rekao, budalo jedna jesi li ti normalan, zasto si ovde ostao. Ja te necu ubiti ali nacice se neka ostrascena budala koja hoce. Pitao me jesam li gladan. rekao sam da nisam. Rekao je da ce pokusati da mi pomogne, samo ce pokusati. Ne tvrdi da ce uspeti. Zna neke ljude, u policiji, i one koji su povezani u sumjnivim poslovima, sa nekima na srpskoj strani. Imaju sa njima zesci dil, danas je to inperativ i isplativ posao i mnogo novca se tako obrne. Shvatio sam nisam budala. Nekom rat, nekom brat. Trgovina ljudima i njihovim zivotima u ratu je veoma unosan posao, kada nestane hrane i nastupi glad i groblja pocnu da se pune, ljudi pristaju na sve. Novac prestaje da ima svrhu, osim da se otkupi glava. Ako te pre toga ne ubiju i uzmu novac. Kazem da ja i otac nemamo vise novaca. Kemal kaze da ce preko nekog svercera da uspostavi kontakt sa mojim bratom. Pokusace rece. Sverceri su uvek uspevali da prodju cak i prve linije. Ali se ne sme eksponirati. Ti znas da tebi ovde kao i nama u ovom zatvoru samo bog moze pomoci. Pustili su me sutra. Neznam koliki je udeo imao u tome Kemal. Hvala mu, ostaje mi da se nadam. Pustili su me, napolju sam. Izbegavajuci da budem meta nekom snajperisti ulazim u stan. Otac je lose. Bio je skoro dva dana bez hrane, samo je imao vode. Sedeo je zatvorenih ociju u fotelji. Uplasio sam se, otvorio je oci. Ziv je. Progovorio je drhtavim glasom, zadebljalim jezikom, Zorane. Oprao sam ga kad sam doneo vodu. Video sam koliko je smrsao, samo kostur prekriven kozom. Oci upale, ruke pobelele, brada mu narasla, brijem ga i placem. On drugom rukom me uhvati za ruku u kaze, Zorane, samo toliko i pocne da place. U njegovim ocima vidim sve. Patnju jer sam sebe vezao uz njega kome nema spasa. Da je bar mene spasio pa da umre. Ne. Ne tata. Ja cu biti pored tebe do kraja, tvog ili mog. Citav nas zivot se pretvorio u kosmar. Opet sam zatvaran, tucen, i pustan posle novih pokusaja da iz mene izvuku bar neku informaciju o bratu. Stalno misle da nekako odrzavam kontakt sa njim. Da odajem polozaje i prenosim informacije. Prate moje kretanje.
Meseci su se smenjivali kao u losem filmu, poslednji put sam video Kemala onda u onoj sobi, posle toga vise ne.
Proslo je vise od godine dana i jednoga dana dosli su iznenada, lupali na vrata, zvono ne radi. Usao je Kemal u crnoj uniformi, a napolju su ostala jos dvojica. Grubo rekao je da se spremim odmah i oca da ponesem kako znam u kola. Vikao je da podjem odmah, da nece da me cekaju dok se ja premisljam i pakujem stvari. Uzeo sam samo sliku majeke i album sa porodicnim fotografijama i nasa dokumenta. Obukao sam vetrovku, ocu sam navukao kaput, stavio mu sesir i obuo ga. Osvrnuo se napustajuci mozda zauvek nas stan i poneo sam ga niz stepenice. Bio je lak, kao da nosim lutku. Oca sam stavi na zadje sediste i seo sam pored njega, napred je seo kemal a vozac je krenuo nekuda. Nisam pitao ni kuda nas voze, ni zasto.
Cutao sam. Pomislio sam na svasta. Mozda nas voze da nas likvidiraju. Posmatram ulicu koju prolazim, kao da je posmatram poslednji put, posmatram prodavnicu na uglu gde smo cesto stajali i smejali se. Ne mogu da verujem da je dosao kraj. Ako je dosao, neka se sto pre zavsvrsi ova agonija. Zar ce nas Kemal i ova dvojica zaista likvidrati. Ne, ne mogu da zamislim to.


Последњи изменио Radeumetnik дана 27/9/2008, 7:23 am. измењено укупно 1 пута
Radeumetnik
Radeumetnik
Уметничка душа Портала
Уметничка душа Портала

Број порука : 267
Age : 65
Points : 187
Registration date : 22.08.2007

http://www.osamrusanj.znanje.info

Назад на врх Go down

RATNA PRICA - KEMAL Empty RATNA PRICA - 5

Порука by Radeumetnik 27/9/2008, 7:22 am

Ma sta ce biti, biće. U tom trenu sam pomislio da je zivot jedna shega, izvlacenje duze slamke, jedno srce koji kuca umesto sata i meri korakom neciju tisinu. Mir. Putujuci u susret svojoj smrti nasao sam svoj mir, tama, dim i magla koja se stalno dizala nad gradom se izgubila i pojavila se svetlost sunca. Prvi put posle mnogo dana ugledao sam sunce a mozda će to biti i poslednji put.
Kemal nas je doveo samog tunela i rekao, - Idite. Pogledao sam ga, jedan dug nemi pogled koje je rekao sve, mozda te gledam poslednji put prijatelju. Poneo sam oca pognut, skoro trceci kroz pust tunel i napokon, prosli smo. Na drugoj strani kao u snu je stajao moj brat u uniformi policajca kod policijskog vozila. Zagrlili smo se, plakali smo kao deca obojica. Oca je smestio u vozilo. Posle mesec dana, u Slankamenu otac je umro. Odmorio se. Od svega. Od muka i tuge jer vise nece nikada otici na groblje. Rekao mi je da uvek kada udjem u crkvu prvu svecu zapalim prvo majci pa njemu. Sahranjen je tiho kako je i zeleo, bez vojne muzike, samo nas nekoliko je bilo sa Zoranom na groblju Orlovaci kod Beograda.
Zoran je bio tuzan, jer je otac tako brzo umro, posle svih patnji, gladi, zime i stalne pretnje da ce njihovu zgradu pogoditi neka granata ili ce neka grupa kriminalaca koja stalno krstari po gradu i cini zulum, pljackaju i ubijaju sve koji su ostali. Pricao mi je da
je rat počeo, Srbi u BiH uopšte nisuni imali oružane snage. Rukovodstvo Srpske demokratske stranke nije očekivalo ratne sukobe. Rezolucijom Saveta bezbednosti, odmah posle proglašenja nove državne tvorevine, naloženo je JNA da se povuče iz BiH. U aprilu je proglašena i Savezna Republika Jugoslavija, tako da je JNA postala - ničija vojska kako sam je navikao zvati. Neki podaci su me šokirali i ostao sam bez reci.
Vojni potencijali muslimana su sve vreme rata nadmašivali srpske. Prvi korpus Armije BiH prosečno je brojao oko 78.000 vojnika. Prema muslimanskim izvorima, na sarajevskom ratištu je bilo angažovano oko 35.000 vojnika. Na srpskoj strani se nalazio Sarajevsko-romanijski korpus koji je imao od 16.000 do 18.000 vojnika, ali je veliki broj bio angažovan u odbrani sopstvenog zaleđa od muslimansko-hrvatskih snaga koje su dejstvovale iz Goražda, Konjica, Tuzle i drugih mesta.
Kada je reč o artiljeriji, Srbi su mogli da dejstvuju sa samo jedne dominantne tačke - planine Trebević - po starom delu grada. Muslimani su imali bolje i brojnije vatrene položaje za paljbu po srpskim delovima Sarajeva. Tako su skoro sve vreme rata sa Igmana gađali Ilidžu, Blažuj i Hadžiće. Sa brda Žuč su tukli Rajlovac i Vogošću, a sa Mojmila Lukavicu. Srpski deo Grbavice kontrolisali su i gađali sa solitera. A ja sam bio uveren da je odnos snaga drugaciji, iz medija iz novina, iz sveta je sve drugacije predstavljano. Vise ni sam neznam gde je istina. Mozda ce se jednom saznati a da li ce svima onda zbog toga biti lakse.
Sedeo sam sa Zoranom, sa njim plakao i slusao ga dok prica, suze mu uvek krenu kad se seti oca koji nije ni mesec dana nije sastavio i umro je, ipak srecan. Video je da su obojica zivi. Oba sina. Mnogi nisu u tom prljavom ratu bili te srece.
Urezala se ova prica u moju dusu, kao da je od kamenu rasla i stoji kao svetionik, koji se vidi iz daleka.

Zoranu ni sad nije jasno kako je izasao, da li ga je Kemal spasio, ili su ga prosto razmenili. Mozda je Brat potegnuo svoje policijske veze, ili platio nekome. Neznam. Jesam li ga pitao. Jesam. Nije mi hteo reci, rekao je, sve mi je to sveze, mucno mi, pitacu brata ili Kemala kad se ponovo vratim kuci. Hocu naposletku ipak da znam kome dugujemo nase zivote.
Zoran je ubrzo otisao u drugi grad, dobio stalni posao, bio im je potreban takav inzenjer. Tamo se prizenio sa nekom, javio se nekoliko puta, pitao sam ga jel to za ozbiljno, samo se nasmejao.
Posle godinu dana je dosao jedno popodne, ja nisam bio kuci, Bio je, sedeo do uvece i otisao. Javio mi se posle tri meseca iz nekog mesta gde ce privremeno da radi.

Razmislao sam cesto o Zoranu. O tome sto je rekao da se neko uselio u njegov stan i da nema gde da se vrati. Cuo je da svi vojni stanovi su odmah zauzeti, neki su bili napusteni, iz nekih su ljudi jednostavno baceni sa terase, a iz nekih odvedeni u nepoznatom pravcu i likvidirani. Neko je preziveo, ako je imao srece, ako je razmenjen, ako je platio nekome i tako izvukao zivu glavu.
Dobio sam telegram. Preminuo mi je ujak koji ziveo u blizini hrvatske granice. Do same reke. Gde je nekad stajao stari most. Stajao sam na obali reke u selu gde mi je ziveo ujak i umro nekoliko meseci kasnije. Posmatrao sam sruseni most, tamo na drugoj strani su ziveli neki drugi ljudi koji su jednako godinama prelazili poslom ili na svoja imanja na ovu stranu. Znao sam da za njih i ove ljude iz ovog sela nece biti vazan onaj koji je sagradio negde sto mostova, vec onaj koji ce ovaj most podici i povezati ponovo ove dve obale gde je najednom naisla bujica i prekinula onu nit koja je povezivala ova dva razlicita naroda koji su vekovima ziveli zajedno.
Tamo daleko je bila Srbija, moje selo koje sam ostavio kada sam otisao u rat i prvo sam pomislio da se vise nikada necu vratiti ziv. Uvek je bilo u svakom ratu suprotno. Onaj koji je samo pomislio i verovao da ce preziveti, je uvek prvi poginuo.
Bio sam sam vojnik nicije vojske, bez drzavem bez obelezja, vojske u raspadu, vojske koja posle svega vise nikoga nije stitiila jer su je se svi odrekli. Postala samo jeftini sareni zmaj od papira koji se povija i bljuje vatru kako vetar duva. Tada sam video i spoznao to grozno lice i nalicje rata.

Ne ljudima, vec zverima je rat najednom postao mio,
kao da im je u goste iznenada dosao rodjeni brat,
tada umesto vina pozelese se necije krvi napiti,
pa da zivotom plati i istina, neka zena,
neko dete ili okiceni svat...

Pitao sam se uvek sto je bas Zoran preziveo. Dosao sam do delimicnog odgovora. Svi su znali Zorana. Nema coveka ni deteta da ga nije znalo. I kad se zavrsi rat neko ce reci taj je ubio Zorana. Niko nije zeleo da mu se upise u zasluge da mu neko prebaci da je on ubio onog Zorana koji mrava ne bi zgazio, koga su svi voleli. Zorana koji je kao dete. Njega je smrt zaobisla, dok su hiljade njih umirali, nestajali...
Svaki onaj koji je podigao ruku i svetio se zbog nekih licnih razloga, svetio se naj vise nevinima, neka zna biva zauvek proklet. Bog vidi, Bog je veliki i svakom zlu i zlikovcu jednako će da sudi i stane jednom za vrat. Niko na Zorana nije mogao jednostavno da podigne ruku i ubije ga. Bio bi zauvek ipljuvan, ismejan. Svi bi rekli. Čuj to je ustva koja je ubila Zorana. Zorana koji u sebi nosi i povezuje dushu i srce tog grada. Bez njega i taj grad nece vise biti isti. Svi ce bar jednom sa setom da sete i svaka prica koju zapocnu ce poceti sa Zoranovim imenom, ako cute i obrisu ga nasilno iz svojih prica obrisali su i sebe i time se odrekli zivota koji je stariji od njih samih. Zapisao sam ovo sve, nevoljno, povredjujuci prvo sebe, pa svog prijatelja, tog divnog coveka, koji se nije ni jednog trenutka nije pozalio na nekog, izrekao ruznu rec jer ga je neko zbog necega toliko mucio i tukao u zatvoru. Tiho se lecio i opet je osmeh posle svega bio naj pre na njegovom licu. Zaista necije rane se najbolje zalece srcem, topla ljudska rec ce biti taj prvi most, za svako zlo. Zlo se preko nevinih kao reka mutna i krvava izlilo i porusilo poverenje, nasrnulo na dobrotu, i ljubav pretvorilo u paklenu mrznju. Samo se vrag u ljudima veselio dok su gorele kuce, dok su se culi krici umirucih, dok su necije ruke molile i vapile ka nebu.
Mozda sam ovim pisanjem već povredio necija podeljena osecanja, dirnuo u njihovu bolnu ranu koja jos krvari, mozda sam rano progovorio o ratu koji samo sto je prosao. Neka mi Bog oprosti, a ljudi neka se ljudi uzmu u pamet, da nicija nije gorela do zore i svako pocinjeno i sakriveno zlo se jednom otkrije i pravda se ipak namiri, jer to traze i vape od nas negde na onom svetu neki duhovi nevinih ljudi i dece kojima je nasilno prekinut zivot, oni će cekati zauvek da nadju svoj mir.
Telefonom Zorana ponekad cujem, kaze da jos nije bio u Sarajevu. Nisam imao snage da ga pitam hoce li ikada u Sarajevo otici. Znam da hoce. Hoce sigurno. To je bio nekad i njegov grad, tamo je ostala njegova raja. Tamo je ostao i njegov najbolji prijatelj, Kemal, hoce li otici bar da mu se zahvali sto je odrzao rec... jer u ratu se glava lako gubi a data rec porice i zaboravlja.
Radeumetnik
Radeumetnik
Уметничка душа Портала
Уметничка душа Портала

Број порука : 267
Age : 65
Points : 187
Registration date : 22.08.2007

http://www.osamrusanj.znanje.info

Назад на врх Go down

RATNA PRICA - KEMAL Empty Re: RATNA PRICA - KEMAL

Порука by Sponsored content


Sponsored content


Назад на врх Go down

Назад на врх

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Не можете одговорити на теме у овом форуму