ZOVEM TE, LJUBAVI

Zovem te,
zovem, iz pustosi,
da vidim tvoju lepotu, u kamenu nebo,
nisi ti moja, nisi ti ovo sivilo krecnjaka,
zar za te postojim kao lednik,
i tvoje grudi ovi spicasti vrhovi
da potonu samnom u plahovitu reku.
Da mi je da se utisnem kao reljef u mramor,
i postanem morski fosil u visokom gorju.
Da mi je da te vidim sa glavnog vrha odakle se granaju grebeni,
odakle puca vidik, gde raste munika i tisa, gde se ne
pretvaram da si vrijesak, kadulja, kantarion, hajdučku trava,
lincura, medvjetka, iva, majčina dušica, vranilova trava,
a ja, sam, sumom ovencan, trnovit kao glog.
Ti si mila, osetljiva na dodir, moj lepi maslačak,
opeces kao stara kopriva, ubodes kao ruza
Ti si, ti si bila moj mali šipurak,
Nisi ti mukinja, ni jarebika, ako si mi bila
crvena ili crna zova, za rane moga srca prva bokvica,
ti moja divljakuso, jabuko,
da te uzmem, i medvjeđi dlan, da nas, pokrije
i sumska paprat, da se sakrijemo u bujad, ali
ali ja, ja sam bio, samo tvoj mali sremuš...
Ako si ti gljiva, ti si od vrganja, lisičarka, il bukovača,
rujnica, sunčanica, koralka, rudnjača, a ja,
a ja, gljiva, ja sam od gube...
Kao da si mi porasla u blizini Bunovića gde se nalaze
pećine Ristovica i Vilina pećina kada si ti bila moja vila.
U prvoj smo sagoreli prve vatre a u drugoj smo skriveno blago.
Daj da te vidim u iskonu, da ne osetim ni jedan drugi miris nocu
ni tvoju novu mrsku hladnocu kao plavi miris neba
Pa mi pokazi dubine koje znamo samo mi
Pa mi pokazi visine koje znamo samo mi
zovem te ljubavi,
zovem te,
samo ti umes da me pratis do raja
pa se ti vrati zbog nas, ljubavi...